Oblak ljubavi

Moja je ljubav tamnoplavi oblak,
sjenka na bisernom nebu,
ponekad kisi, ponekad suzi,
da sjecanja njezno ispere vodom.
Moja ljubav nema ime,
nevezana lebdi u prostranstvima,
bez korjena i domovine,
na olujnim morima zivota.

Ne mogu ti prici na Zemlji,
koraci ljudski su teski,
tek na tren bih da sletim,
uzmem te sa sobom i opet poletim
proljetnom vjetru u susret.
Dodirni me kroz zrak !
Neka rijeci budu
tajni jezik nase ceznje,
da nista od zemaljskog
ne stane izmedju nas,
u podrucjima,
gdje se radjaju snovi,
nejasna tuga isplesti ce mrezu,
a vrijeme, k'o pauk, mekan i blag
- dugo ce bdjeti nad nama.

Mogu li ljubiti na daljinu ?
Bez dodira, bez mirisa,
bez rijeci i obrisa,
a ipak da se utisnem
duboko u tvoje bice,
da budem okupana
u podmorjima tvoje duse,
zasticena od svjetlosti
kao fluid i pjena,
rastoceni zlatni pjesak.

I da se ne zna
tko si ti, a tko sam ja,
da li smo voda, oblak ili prah,
da li sanjamo ili zivimo
kroz obrise zvijeri
i nevinost mladunceta,
krhki dodir leptira.
Da mi budes zrtvovan
u slapu zivota,
da umres u meni i ponovo ozivis,
a i ja kad umrem
da te morem pratim,
kao ukleti Holandez
i kapetan utopljenik,
mogu li tako nestajati s tobom,
mogu li te dusom
dozvati kroz zrak ?

***

Avantura

Soba od granja,
miris pokosene trave:
u zelenilu pletem niti zivota,
svemir otkriva tajne.

Mogucnost izbora opasno zvuci,
kao sok ukradenog voca,
mali pas u podnozju vrtuljka
i staro, rascvjetano groblje.

Zena na biciklu raskosnih bokova,
vrijeme joj nece oduzeti moc
dok bude trazila hranu
na poljanama mrtvih gavrana,
u moru suncokreta
gdje vrebaju cuvari reda,
vrijeme ce je nagraditi
broncanim oklopom
i kopljem po sredini ledja,
kao kad gromobran ubija onoga,
koji je previse znao...

Tiho kaplju latice sa neba,
prazan kolodvor u podne,
zuta, prasnjava zemlja.
Na raskrscu skretnicar stari
svira usnu harmoniku
i grlice nesu jaja,
izlozene pogledu
lutajuce macke.

Utisnute slike
- patuljak u centru
napustenog vrta,
velika, prozdrljiva riba.
Djeca postavljaju nezgodna pitanja,
treba im zatvoriti oci
kvrgavim dlanovima Saturna,
no neka uspiju i pobjeci
kroz rupu u ogradi,
stepenicama od brsljana,
sto skriva zidove placa.

Ponekad se rijeci pretvore u mirise
i ljubazni stranac prici ce blize
od kamene, bezglasne Madone,
cuvarice svih zatvora na zemlji.
Osmijeh varalice za oltarom,
zlatan zub bljesti
- iscerena maska ljubavi.

Neki crni ljudi posjekli su stabla,
isusili jezero,
domovinu divljih patki.
U mali zavezljaj stavljam hranu,
jabuke, orase i med,
pozdravljam ceste,
pozdravljam pruge,
mora siroka i nasmijan svijet !

***

Susret u plavom

Kada dodjes,
prepoznat cu te po disanju,
iza mojih ledja
necujno ces spustiti
bijeli, koscati dlan.
Rijeci sa ljubicastom aurom
nitko nece vidjeti,
samo ti i ja u zraku,
u procjepu svijetova.

Polako cu skinuti
staru kabanicu,
prasnjavu, oguljenu kozu,
koplje cu spustiti na zemlju,
na drugoj strani kanjona,
gledat' cu zapjenjenu rijeku
i njen bijesni tok.
Prepoznat cu te
po otkucaju tihe snage,
crnilu u ocima i sjeni
sto ce pasti
na sve puteve nase.

U ribnjaku napustenom,
utopljene krijesnice
pokazat ce nam izlaz
i voda i zrak postati ce jedno,
veliki svemirski ocean.
U tvojim cu cesticama disati
i ti ces vlazan nestati u meni,
ledeni, izgubljeni
prijatelju vjetrova.

Na ruzinoj kruni umire leptir,
bljeskovi mokri paraju zrak,
k'o cvijet, k'o nektar zvuci ti ime,
u moje snove dolazis sam.
Neizbjezno vrijeme i kosti ce nase
pretvoriti u prasinu,
iz nasih ce duplji
procitana sudbina obuci haljinu,
raskosno mokru, oblacnu pjenu.
Cekam i gledam
krugove na vodi,
ljubeci fantomskog tigra
i znam - nema covjeka na zemlji
koji ce zarobiti ljepotu zvijeri,
lutajucu pjesmu zivota.

Kresimira Gojanovic.