|
Mudrost
Gledajuci macku, vidjela sam mudrost tijela,
tetive i kozu, centrirani skok nevinog grabezljivca.
Vidjela sam i zene usahlih lica, mrtve u svojoj mirnoci,
one misljahu da je zivot drugdje i mudro su sagnjile
sa mudrim rijecima na usnama.
Veliki su mudraci dolazili na vlast
i sa nje padali u ambise, progonjeni pohlepom
i zudnjom svojom da pokazu svima
koliko su mudri i da svi vide
njihovog znanja sjaj.
Mudrost precjenjena - sto je to ?
Da li je ludost njezina losa sestra,
grijesnica razvratna na ledjima zvijeri,
kako ces luciti jednu od druge,
kad prividi nose lijepa odijela,
rijec moze i najtvrdje srce umotati u pamuk ?
Ljubim i ljubljena sam u mraku
a da i ne znam, ljubljeni mudro suti,
mudri moji stvoritelji sute
skriveni, nespoznatljivi,
meni samo ostaje da uzmem macetu
i raskrcim tu sikaru kako znam
i da idem naprijed glavom,
uvijek prema centru, uvijek prema svjetlu.
Mudro je tijelo, jedna tako mizerna stvar,
komad mozga i zrnca krvi,
no nije mudro zahvaljivati tvorcima
tako glasno da svi cuju,
jer to znaci da samo zelimo cast
i postovanje onih glupljih.
Ponekad treba biti neizmjerno lud,
odbaciti kraljevstvo, krenuti na put,
druzeci se sa demonima i drvecem
sagledati srce, patnju i tisinu,
pa ni to nije mudrost, ako nema
ljupkih dodira proljetnoga cvijeca.
Da li je Venera mudra ili je mudar Saturn ?
Ljubav ili vrijeme ? Kameni cvijet ?
Mudro sutis, prijatelju, mudro umires u sivilu,
gavran crni nas je glasnik, povezuje niti,
donosi znake, ponekad toliko nevidljive
da jedva osjetim poruke u njima,
ponekad ih nanjusim mudroscu gladne zivotinje,
kroz travu se suljam i pratim trag
starih plemena, vraceva mrtvih,
u crveno obucena, docekujem svaki dan
sa istim zarom kao i prvi,
sa istim mirom, kao sto cu i zadnji. *** Pun Mjesec
Ne volim losu poeziju,
te pateticne sonete mladih udavaca
i zudnju muzjaka iskvarenu strahom,
ne volim ta gradjanska prenemaganja,
pjesnicke velicine iz citanki,
ukoricene i pozlacene,
sve neki muskici sa kravatom
- ja ljubim razbojnicki stih,
Rimbauda razvratnog,
opijam se s njim !
Da zlocin i uzitak spojeni budu
u vrtlogu zarke krvi
i takt bubnjeva vrucih
da osjetim negdje na pupku.
Pa da kroz zrak ti doletim
ko succubus u snove,
tako si bljedunjav i tih,
malo vatre moje,
jedan pravi zavodnicki stih
spasit ce te snenog
od bezlicnih rijeci
sivo - umiruce boje. *** Pjesma o smrti
Grob mrtve patke
dise zelenim sjajem,
u njemu su utopljene
tvoje oci i poljupci padaju
po bijeloj kozi zene.
Sam,
medju munjama si
hodao po stazi,
pucalo je i grmilo
svuda oko tebe
i crno nebo bez zvijezda
radjalo je veliku sjenu.
Mir je bio veci od zivota,
isao si naprijed
sa mislju slatkom i snaznom:
'' Nocas se vracam kuci. ''
***
Crveni zmaj
Ti si zakljucan, ljubljeni
- u potonulim hodnicima,
na iscezlim grobljima,
ponekad se prospe tvoja sjena,
blistavi, grimizni zar.
Ti si onaj bijesni mladic,
zrtvovan u slavu
castohlepnog oca,
i zena neukrocena
sa ledom u ocima,
nebesko jezero
u kojem plivaju
uzarene zvijezde.
U tvoje pecine
ulaze samo hrabri,
u njima cuvas
mokru kraljicu i ruzu,
na ulazu isturen,
gledas horde nemislecih,
necasnih slabica.
Okovana snaga
u trbuhu, u bedrima,
zilava, tinjajuca strast !
Na kozi ti je vrijeme
ostavilo pecate,
spaljene tragove
crvene zemlje
i trave su meke
milovale rane,
u vinu i vatri,
u plamenoj borbi
gradio si sebe.
Pa ipak,
u noci rastvaras krila,
dalek, nevidljiv i slijep,
dolazis svojoj dami
u podzemne odaje njene.
Ljupko i meko prilazis ruzi,
da liznes rosu,
da napojis sebe,
u igri, u strasti
rasplices snove,
kroz vrijeme i prostor
darujes sjeme.
Pusti nek' potonu
nevazne misli,
nevazne ljude
rezi sa sebe,
ubojit, prelijep,
u crvenom snivaj
susrete nase
nezaboravljene !
Posjetite Dragon Witch.Net
Galerija
|
|
K. Gojanovic: '' Plesuci zmaj '', crtez - tus na papiru, 2004.
K. Gojanovic: '' Crni labud na mjesecini '',
crtez - tus na papiru, 2004.
Jesenji blues
Skrivena jezgra,
mokri plod u saci:
gavran je ostavio mlade
sred sivog, jesenjeg svijeta.
Oh, mir i cistoca
tako daleki,
osmjehuju se blago
- sa lisca se cjede
predugi sati.
Blatom izmorena
koza Venere:
zrak reze ostricom silnom
u tvojoj vodi umiruce ribe.
Na vratima stoji sjenoviti lik,
dalek je razmak izmedju nas
i otrovne rijeci
izrecene davno,
satkale crni su trag.
Iza maske
gori ljubav
kao panika i stid,
kao gusta, tinjajuca glad;
zemlja k'o zmija leluja
pod nama,
nadiru rijeke,
ponocno oko
i uspavan grad.
Palim cigaretu,
slatko i bolno
nestajem u zemlji
i pitam te, dragi,
bez rijeci,
bez tijela,
kad dusu ti trgam
pozudom svojom
- iz mraka dok vrebas,
da li si stvaran ? *** O prolaznosti
Kada starac izadje iz skoljke,
zvijer postane lijepa,
strmoglava ptica,
sto svijet napaja vodom,
ogrnuta u koprenu od vjecnosti.
A plava kugla procvjeta
i krvotokom bujnih, podzemnih rijeka
opere nistavnost ljudske samoce,
misao preda moru
- kolijevki ponosne Afrodite
od bezbroj zemaljskih ljeta.
Vatra i zrak
kao daleka, izgubljena pjesma
i komete, sto ostavljaju trag,
da bismo vidjeli svjetlo u mraku.
I svaka od njih prebrzo gori
za otezalog covjeka,
ciji kriz je strah:
on pogled upire nisko,
u vrt ruku zemaljskih,
siri prste i grabi,
a vrijeme, k'o pijesak,
k'o zmija
- curi i sve je manje
ono, sto misli da ima.
***
Duh planina
Na ledenim vrhovima,
oblicje svijeta postaje magleno,
nevazna igra bjeline i sjene,
nesto davno odsanjano.
Sve tragove u snijegu
raspoznajem kao rijeci,
govor bica upisan
u mokra bedra zivota.
'' Ovuda sam prosao,
ovdje sam ljubio
i ovdje ce moje kosti
postati hrana za orlove. ''
Dah drevnosti.
Nesto smo izgubili,
nepovratnu ljepotu,
u kristalnoj dolini
ostavili smo posvecenu sliku,
da se ne ukalja
kad sidjemo u grad.
Zaledjeno lice carobnjaka
blista crvenim sjajem,
duboki namaz boje otkriva srce,
ispod naslaga od kamenja
- otkopavam svoju slobodu.
Kresimira Gojanovic.
|
