|
Andrej Podobnik, poezija 2
***
Neprilagodjen
Uzdignuti cu se nad vama,
gaziti vas bez milosti,
kosti ce pucati
prolazom mojim,
a mozgovima vasim nek'
hrane se horde Neprilagodjenih,
bez milosti, sa zlom vasa
dobrota bit' ce kusana
a samilost i poniznost
znacenje ce gubit' u navali
osvete i smrti prema meni.
Da, okrutan sam ja, k'o sunce pustinjsko
przim i sve ce moja vatra prozdrijeti.
Ljubavlju me zelis zaustaviti,
ahhh, Ludo nistavna,
zar mene zaustavit' onim sto me stvorilo ?
***
Rijeka
Muljava rijeka, bijesna i luda,
gazi nas plesom, guta nas zivot,
veze nam lance, davi nam srecu.
Smrdljivi vali, prljavi viri,
crvljivi lesi, kosturi ceri,
pritoka Styxa, gorivo Hada,
voda zivota, sudbina data.
I ja u njoj bijah,
do jednoga dana,
kad su misli moje
potekle van rijeke,
a trceca bara,
rijekom zvana,
tad pljunu me vani,
rodi na zemlji.
Na obali rijeke,
ja sam barica,
svijesti puna,
cista i bistra.
A milovanje samog
tijela Apolonovog,
lagano iz barice,
izvuci ce me
golog.
***
Kraj zvijezde
Kao zvijezda na kraju zivota
moje srce rasprseno je u tisucu komadica
i nikad, i nista, vratit ga ne moze....i ne zeli.
Ali pred smrt ono bijase sjajno i slijepo,
toliko da prestrasena od njega bjezis i mislis
''...vratit' cu se kasnije i biti ce isto, jer ljubav i zvijezde su vjecne...''
...mislis...
Vracas se,
gledas,
ne vjerujes,
places.
Jer samo glad vidis k'o smrcu zvijezde rodjena
od cekanja nedocekanih,
pogleda neuzvracenih,
dodira ledenih.
Glad koja guta
pred sobom sve,
trazeci ono cega nije imalo
ono sto ga je stvorilo.
Da mozda vrati tako
ono malo covjecnosti izgubljene,
ali ne zeli vidjeti
da povratka vise nema.
***
Sirena
Trazim te vec cijelu vjecnost
na valovima vremena,
slijedim tvoj zov
sa tisucu zivota,
Mislim da me zelis
osjecam dodir tvojih gravitona,
da li je to tvoj pogled
Il' zvijezda na kraju zivota ?
Da li si uopce stvarna
ili samo slijedim zov sirena,
s kljucevima prostorvremena,
tvojeg zatvora,
naseg svemira.
***
|
|
|
Kraj duha
Za nove svjetove sad kasno je,
jer duh ne daje sto tijelo trazi.
Da sapat zvijezda u
mojim zjenicama bljestavilo bude,
i vatrene kugle njine da
po mojem tijelu pohotno blude.
Da lebdim na rubu singularnosti
gdje vrijeme gubi svoju vlast,
gdje u zagrljaju cvrstom mene
obavija gravitona plast.
I nova Sunca i nove Zemlje
i nove duse neotkrivene lezati ce snene,
dok kraj Svemira cekam trazec'
tvoje oci da l' gledaju mene.
***
Lutalica
Lutam kroz paucine isprepletenih sudbina,
trazim svoje mjesto medju njima,
zelim i ja u paucini nestati,
u nju svoje niti uplesti.
Ponekad, iznenada, neka me i dodirne,
tek toliko, da osjetim sto sudjeno meni nije.
I sto mi preostaje nego nestati i pobjeci,
sve dalje i dalje....od patnje i sebe otici.
Andrej Podobnik. |
