|
|
Poezija Kresimire Gojanovic, ciklus '' Urbane legende '' *** Nedelja od milion dolara...
Moj znanac odrzava tribine
na kojima srecem gradske beskucnike,
ponekad, kad me nemir zivljenja
istjera iz kuce.
Volim njihovu blizinu,
miris uzaludnosti
i smrt neizgovorenu, a zapisanu
u borama i trpeljivosti slomljenih.
Svi mladi lavovi ovih dana postaju
mudonje sa objesenim trbusima,
to pomalo razveseljava
dvorsku ludu u meni,
sto je zudjela da srusi kralja.
Danas blistas, sutra prosis,
osim ako ne dopustis da te zatvore
u ludnicu udobnosti,
dom zakrzljalih svetaca,
kada ti se ucini da su debili cvijece ovog naroda,
pa onda biras izmedju dva losa izbora,
ili se odmaknut
poigravas sa rijecima ?
Nakon toga, sa svijescu da ima
i gladnijih i jadnijih,
polako ti izrastaju krila:
uzimas bolju polovicu,
odvlacis je u tamu
i zarobljavas tijelom,
da miris oznojenih andjela
otjera hijene s praga.
Jos jedan ukradeni dan !
Sto je gore:
zalostan kraj ili zalost bez kraja ?
|
 |
|
*** Zasto pisem ?
Grad moje mladosti svakog dana uranja u sarene kutije besmisla.
Mnoze se kupci, konzumenti, vozaci, pacijenti,
mnoze se poput miseva i puze ulicama,
ja umorna od buke zatvaram prozore.
Nesto se treba napraviti sa Duhom i Dahom
- da li da proizvodim ljude, gladne i sveprozdiruce,
ili da se ugasim sa rijecim
utisnutim u pepeo zaborava,
pa da se ponovo rodim,
kada me procita
izgubljeni ljubavnik,
rasuta u daljinama
da mu kazem
- sto si dalje od mene,
sve te vise volim ? |
|
*** Birtija za neduzne Jednom ce doci dan
u kojem ce te progutati nazubljena lica
sto nadiru kroz ogledala.
Svatko nesto lijeci,
prazninu ili zedj,
ugasenu glazbu mladosti.
U najtamnijem kutu sjedi ucitelj - pijanac,
govori o broju ogranicenih mogucnosti
sto kroje ljudski zivot.
Jedno od ogranicenja donosi i on sam,
svim hrabrima na putu podmece nogu,
baca pijesak u oci i propovjeda,
kao sto su i njemu davno ubijali duh
ucitelji - pijanci,
raskosno zavaljeni u svom sveznanju,
sirili su kiselkasti zadah.
Najgluplji uciteljev student
uvijek negdje u blizini
zmirka ocima lasice
i oblizuje nasiljene kutnjake,
zahvalan za mrvice,
on ce uvijek naci izlaz.
A mi ostali ?
Jedna je umrla,
jedan je poludio,
ponekog su ubili,
bez upozorenja, naglo,
no vecina odlazi polako,
sa gorkim gutljajima svake noci
pricaju se iste price.
U zdravlje !
Ili - bolje ne ?
Bolest barem donosi strah,
u mrtvom vrtlogu bilo kakav osjecaj
pokrenuti ce naslage,
kao da si ziv,
opet ces na trenutak biti
vise od sjenke u ogledalu,
pratilac zamuklog ucitelja.
|
|
|
*** Grad samoce
Staklena cesta
za putnika iz nepovrata:
svaki tvrdi korak
otvara novi ponor,
on vidi kroz ljude,
njihove rijeci dotrajale,
prisnost je njegov lijek.
Za sjecanje u vremenskoj spilji,
on biva zatvoren,
jer se ne moze smijati
i gledati ih rastuzene
- te lutke sivih vidjenja.
Davali su mu otrov
da se zaboravi i otkrije,
nudili mu meso,
slatkocu gomile kad se zbije.
On je sve to vec vidio
i u torovima njihovim
gubio je dah.
A oni - k'o kukci postrojeni,
ticalima vlaznim
pipali su plitke rane,
njuseci hranu,
sto zove se strah.
I drugacije nisu mogli,
jer kao i on izgubljeni,
trazili su cestu
u potopljenom gradu. *** Nedeljni stihovi
Porno dama u bijelo obucena
pred crkvom zavjet daje
debelom zarucniku s kravatom,
harlekin plese i svira
tango za kosture nevesele.
Saturnova baba opet sipa otrov,
sama u svojoj gorcini
- spustam pogled, rijeka je siva.
Ono, sto zelim, zivi samo nocu:
leptiri na mjesecini, obuceni u plavo.
Zvona katedrale nametljivo cvile,
razdiru snove iz drugih vremena,
tvoj trbuh pod mojim dlanom
meko se njise, toplinom zove
crveni poljubac - ugriz.
Dok neki mole, skruseni u patnji,
mi lovimo zrake jutarnjeg neba,
kroz prozor, kroz oblak
gavran se smije, krilima mase,
vedro nas gleda. *** Pod maskom
Postojim,
satkana od nemira,
poput suhe rijeci
neljubaznog stranca,
navlacim obrazinu
i krecem kao vlak
tunelima gradskim
potraziti COVJEKA,
svijetlo prave vatre
u neonskoj rijeci,
a znam da ne uspijevam,
jer nikome ne mogu prici
vedro i bez predumisljaja,
nijednom od igraca
na ovom smijesnom balu,
kao sto ni oni ne mogu
doprijeti do mene.
Sa drvenim nogama
koracaju bogalji,
muzika u crvenom
odvlaci mi paznju
i zelja sa pocetka,
uzviseno lijepa,
u neodlucnosti mojoj
prestaje da zivi,
u srazu duse i svijeta,
samoca je ponekad
neunistiv porok.
Kresimira Gojanovic.
|
|
|
*** Crtezi:
1. K. Gojanovic: '' Mjesecev zmaj '',
crtez - tus na papiru, 2004.
2. K. Gojanovic: '' Putevi lutajuce macke '',
crtez - tus na papiru, 2004. |
